среда, 26. мај 2010.

Kako se piše radna biografija – nastavak priče o Bati



Uopšte mu nije jasno zašto je toliko nervozan. Prvi put ide javno u posetu Gradimiru. Možeš misliti. Jaka stvar. Opet, kolena mu klecaju, dlanovi se znoje.
- Jebi ga, jebi ga! Šta mi je! – pokušava Bata da povrati kontrolu nad sumanutim lupanjem srca i sve većim nedostatkom vazduha.
Rampa na parkingu. Prilazi čuvar.
- Dobar dan! Izvolite.
- Imam zakazano kod gospodina A…..ića.
- Vaše ime ? – upita mnogo umilnijim glasom , već prepadnuti čuvar
- Tadija ………………ić !
- Samo jedan moment, – provera čuvar neki spisak.
- Izvolite, parkirajte odmah desno od ulaza, neko će Vas otpratiti do kabineta g. Predsednika.

Vesti se brzo šire. Bata je parkirao auto I nije još čestito zakoračio na prvi stepenik, a već je najnovije izdanje Britni Spirs, u poslovnom kostimu išlo njemu u susret.

dalje

уторак, 18. мај 2010.

Borkinja i kuvanje – kako umesiti hleb



Zašto u današnje vreme u ovoj našoj zemlji Srbiji trošimo toliko vremena na kuvanje?
Ne, zašto ja u 21 veku trošim toliko vremena na kuvanje, mešenje, pečenje, barenje, blanširanje…..?
Pojma nemam. Ima više mogućih odhovora. Koji je pravi, no idea. The truth is out there !!!!
ceo tekst

понедељак, 10. мај 2010.

Introducing Ljila Blogerka – Priča o Bati



- A ta kozetina, ona će meni da kaže da sam nepismena i da je – kako je ono rekla – umeće jebanja obrnuto srazmerno sa umećem razmišljanja. Ko da je ona postala urednica preko konkursa! Mamu li joj njenu, mene je našla.

……………..
Jovana se naravno vrlo brzo oporavila od operacije. Grudi su izgledale sjajno, doktor je car, uradio je to svetski. Bila je prezadovoljna. Nedelju dana maženja i paženja. Ne zna se ko je više mazio, da li Bata ili Goksi. Prosto su se takmičili da joj ispune svaku želju.
E pa sad je bilo gotovo. Uletela je i ona u Gradimirovu šemu.
………………………..

- Jovana, glupa si ko noć! Možda je koza u pravu, ne umeš da sastaviš ni jednu jedinu, prostu rečenicu.

ceo tekst

петак, 7. мај 2010.

Abosolute Evil – Priča o Bati – Genesis



Plaža. Juli mesec. Sunce se ogleda u sjajnom plavetnilu. Smeh, graja, prskanje vode. Uobičajena gužva za to doba godine. Morska voda je lekovita I za dušu I za telo. Žene, muškarci, deca prepušteni letnjim radostima izgledaju gotovo srećno. Zaboravljeni u morskim radostima. A ima toliko toga da se zaboravi. Gotovo za sve te žene I muškarce, čak I za veliki broj dece. Godina je 1996. Koliko zla je već prohujalo u toj godini na prostorima, koji počinju od obala Jadranskog mora. Koliko zla će se tek desiti I možda zadesiti neke od učesnika nevinog brčkanja tog prelepog julskog dana. Sunce I more ne biraju, nesebično daju svoje darove svima. A ljudi u svojoj bezdušnosti, smatraju da je sve njihovo, da troše, da koriste, da odbace, da unište …. Ljudi koji misle da imaju sva prava, prava na sunčev sjaj, šum morskih talasa, prava na posedvanje ljudske duše, ljudskog života …
G-din Gradimir F. Aš…………ić, sa srednjim slovom obavezno, kako je uvek voleo da se predstavlja, je sedeo zavaljen u pletenoj stolici , ispod suncobrana u kafiću na plaži. Pio je svoju ledenu Nes kafu i pušio.

ceo tekst

уторак, 4. мај 2010.

Borkinja u tranziciji



Rođena sam kao borac. Bar moja mama tako priča. Sva kilava, i u prenosnom i u bukvalnom smislu. Jedva preživeh. A i bolešljiva sam bila, sačuvaj bože. Nekoliko puta mi je život visio o koncu, kad sam bila mala, priča moja mama. Alo, borac je bila ona, ćerka moja, oduvek!
Da, rodila se kao borac i dobar deo života sam proživela kao borac. E, sad više nisam. Ukinut mi borački staž i tako to. Zašto! Pa zato što kao osoba ženskog pola ja više nisam nikako borac, rodna ravnopravnost, beše li, ili tako nešto. Sad sam ja lepo borkinja. Imam utisak kao da sam promenila pol, nešto se ne osećam baš sjajno u tom obličju borkinje – teroristkinja, sutkinja …, o moj bože ...

ceo tekst